Kada je, ne tako davno, jedan student beogradskog „Fakulteta za sport“ ušao u kabinet prof. dr Ivanke Gajić, čak nameren da odustane od studiranja, jer nije mogao da obezbedi neophodan novac za svoje dalje akademsko obrazovanje, nije ni slutio šta ga čeka.

„Važnija mi je sudbina jednog mladog čoveka od bilo kakve školarine!“ – dočekala ga je dekanka, a pamte malobrojni svedoci.

Iako je imala nekoliko stotina studenata, znala je tačno da je reč o momku koji je u najtužnijoj izbegličkoj koloni sa Kosmeta, pre nekoliko godina stigao nadomak Beograda, da je ubrzo potom ostao bez oca, silom prilika postao glava porodice koja mora da brine o sestri i majci, a željan da postane sportski novinar. Njegov san da završi fakultet će, zahvaljujući njoj, postati stvarnost.

Koliko li je ovakvih i sličnih priča koje predstavljaju paradigmu lika i dela prof. dr Ivanke Gajić, dugogodišnjeg prosvetnog, naučno-istraživačkog i sportskog radnika, osnivača prve „Sportske gimnazije“, pa potom „Fakulteta za sport“ u Srbiji, žene uporne kao buldožer, inicijatora prave revolucije u obrazovanju naših sportista, stvaranjem uslova za njihovu uspešnu i izvesnu budućnost, osobe koja se, mimo bilo kakve Božje pravde, pre nekoliko dana, odlazeći u legendu preselila u večnost, ostajući upamćena zanavek kao sportska majka?

Ivanka je, za zaposlene i brojne generacije koje su imale priliku da se sretnu sa njom tokom školovanja, bila i ostaće Razredna. Mnoge životne priče su danas uspešne upravo zato što je na vreme prepoznavala problem i vraćala na pravi put. I ništa joj nije bilo teško. Čak ni tokom ove nesrećne 2020. godine, kada su se gomilali problemi na globalnom nivou, nije posustajala, već je radila još većim žarom. Dok su drugi govorili o smanjenju plate usled krize prouzrokovane korona virusom, ona je isticala da svaki zaposleni mora da dobije ono što je zaradio, jer je to ono na šta računa, čime hrani porodicu, a upravo je porodica za nju bila temelj svega u životu, isticala je njen značaj za svakog pojedinca, napravila porodicu i na „Fakultetu za sport“.

Ivanka je bila kišobran za sve probleme, žena koja je živela u sadašnjosti, ali razmišljala godinama unapred. Svojim najbližima, kolegama, prijateljima, saradnicima, ostavila je o sebi, u ovo vreme korporativizma i potrošačke samodovoljnosti, sliku istinskog majstora za izvođenje nadljudskih radova u kojima su empatija, solidarnost i iskrena briga o drugima proisticale iz njene ogromne ljubavi prema životu, ljudima i svojoj profesiji. Iako joj je u detinjstvu nedostajalo roditeljske ljubavi, najradije je o tom razdoblju pričala o svom deki koji je odgajio i doveo u Beograd. Život joj je ispunila porodica i njenih troje dece, dve uspešne kćeri i sin koga je usvojila snagom te iste ljubavi i o njemu možda najviše brinula, do svojih poslednjih dana.

Ne zaboravljajući vreme kada je kao đak pešak bosa tabanala iz rodnog Popovića do škole u Jagodini, noseći ispod miške nove cipele da ih obuje kada uđe u grad, ili kada je kao osnivač i direktor „Sportske gimnazije“, na čijem čelu je opstala 14 godina, svoj radni dan počinjala u zoru, radeći prvo u privatnoj bakalnici i dočekujući dostavu hleba i mleka za svoje komšije, Ivanka je, kao čovek iz naroda, kako je govorila za sebe, uvek postavljala nove zadatke, nove ciljeve, vešto animirajući i druge da se  priključe i doprinesu, čemu drugom ako ne – uspehu.

Upornost i ogromna energija učinile su da strpljivo, skoro 12 godina, čeka akreditaciju „Fakulteta za sport“, koji će, vešto vođen njenom intuicijom, za sedam godina napraviti korak od sedam milja. Sigurno je da je i tada, kao i danas, postojalo sijaset prečica da se stigne do željenog, ali, snagom ličnog i profesionalnog autoriteta, postigla je to da joj javnost veruje. Lični pečat Ivanke Gajić obeležava tako sve što je rezultat njenog rada. Kao kruna svega, pojavljuje se vrhunska zanimljivost: danas njeni nekadašnji đaci upisuju svoju decu na fakultet na čijem je ona čelu. Najlepše uspomene iz prošlosti sa Ivankom i ovde dobijaju svoj puni zamah.

Otuda i njen stručni profesionalni rad, diplome, doktorat, više od 60 naučnih radova moraju u ovom tužnom trenutku svođenja životnog računa da ustupe mesto njenom ljudovanju. Takvoj upornosti nije bilo granica – kada je, kao predstavnik jedinog privatnog fakulteta za sport iz regiona, inicirala osnivanje zajednice ovih visokoškolskih institucija bivše Jugoslavije, uz pridruženje Bugara, uz primetnu dominaciju u nastojanjima da ovo telo i praktično proradi. Ili, kada je iz jedne kineske pokrajine koja broji 100 miliona stanovnika stigla delegacija tamošnjeg „Univerziteta za sport“ koji ima 10 hiljada studenata, tražeći na opšte ovdašnje zaprepašćenje kopču i saradnju sa Ivankinim fakultetom. Kao plod takvih kontakata, danas se na „Fakultetu za sport“ mogu sresti mladi Kinezi koji se obrazuju kod nas.

Kada ovakva gromada od ličnosti napusti naš svet, roje se mnogobrojna pitanja i ono koje uvek ostaje bez odgovora: zašto najdraži uglavnom odlaze najbrže i među prvima? O sportskoj majci, prof. dr Ivanki Gajić, to pitanje lebdi na usnama svih njenih porodica – i njenih najdražih u kući, i njenih kolega, profesora, asistenata, saradnika i svakog srpskog sportiste kome je na bilo koji način pomogla, ugrađujući nesebično sebe u učinak najuspešnijih u zemlji Srbiji. U neverici da je Ivanka prvi, ali i poslednji put, izgubila jednu svoju bitku, Srbija danas tuguje.

Prof. dr Radivoje Petrović